Greben

Cura mi je upravo uštrcala ampulu motiva u blogerske vene:

"Bolje da nisam nikad završila faks, nikad neću dobiti posao."

Tako razmišlja djevojka s dvije (!!) diplome, koja je posljednjih 7 godina života žrtvovala kako bi od sebe i svoje buduće obitelji napravila "uspješnu priču" o kojoj su nam šmirglali mozgove u srednjoj školi...

Sjećam se, kristalno jasno, profesora Horvatinovića. Bio je to potpuno nekonvencionalan lik, koji je u dvije godine, koliko nam je imao priliku "predavati" povijest, nekoliko puta imao frakturu koščica u desnoj šaci, a još u toliko slučajeva bivao je hospitaliziranim zbog problema s visokim krvnim tlakom...
Čovjek se volio unijeti u srž problema, a on se rijetko kad doticao knjige, lekcija, poglavlja, povijesnih podataka. Ipak, danas razmišljam o njemu i ovjekovječujem ga internetskim balzamiranjem. Sjećam se njegovim riječi, bio je travanj 1999., jedno od rijetkih trenutaka u kojima nam se obraćao smireno, bez udaranja šakom u stol, bez psovanja majke HDZ-ovske, bez...

"Uskoro ćete se suočiti s najvažnijim ispitom u svojim životima."

Moram priznati da smo se čovjeku redovito podsmijavali, a neki su ga čak i intenzivno provocirali, pa se nerijetko usred učionice jedne od (tako su bar govorili) najuglednijih gimnazija u državi mogao začuti i ovakav monološki isječak:

"A ti, obrijana glavo, da znaš da ćemo se sresti negdje u nekom mračnom tunelu!!!"

Bile su to riječi istog profesora, upućene mojoj obrijanoj glavi za koju je mislio da ga provocira, što je, naravno, činio moj "susjed". No, nije to sad toliko bitno, iako nije zgorega za dočaravanje trenutka...

Bilo je neobično slušati prilično zabrinuti, pa čak mogao bih reći i do neke mjere očinski glas tog profesora, kojima nam je iskreno pokušavao ukazati na važnost primjemnog ispita na naše buduće živote. Rekoh već, redovito bismo mu se podsmijavali, ali tada mi nije bilo do toga, znao sam da je u pravu i da slijedi... nešto za što ne znam što je...

Najvažniji ispit. Razmišljajući danas, sa sedmogodišnjom distancom o tim riječima, moram priznati da je bio u krivu. Najvažniji ispit je bio onaj u prvom razredu osnovne škole, kad sam dobio odličan iz hrvatskog jezika. Pa je slijedio drugi najvažniji ispit, pa treći... Najvažnije razdoblje, u kojem sam visoko postavio letvicu na zaletištu skoka u vis ambicija onih koji su tako željeli. Postao sam osuđen na uspjeh... Četvorka više nije valjala, trojka je bila zabrinjavajuća, dvojka propast, a jedinica dovoljan znak da sam prešao na "tamnu stranu"...

Kako bih pobjegao "mračnim silama" svojski sam se potrudio biti jedan od, pa možda čak i najbolji muški učenik u svojoj generaciji u osnovnoj školi, i trasirati si put prema eliti: gimnaziji, mojem spasu. Ali, i suočiti se s prvim velikim životnim zidom: ŠTO DALJE!

Nisam imao viziju... Zapravo, imao sam naznaku, bila je to jezična gimnazija, izgledalo je ok s obzirom na ponuđeno, jezici su mi uvijek išli. Međutim roditelji su mislili da mi je sudbina ipak zapisana u MIOC-u. Nisam se složio, ali oni su tada znali bolje...

Bio je to nužni korak naprijed, letvica koja je bila postavljena nekoliko centimetara više. Govorili su jedna od najtežih srednjih škola... I bogami, u prvom sam razredu znao krv propišati uz jednadžbe, ali više uz nejednadžbe, dok nisam shvatio da ću, nastavim li tako, propustiti najljepši dio života...

Srednju sam završio s četvorkom, maturu također, ja sam bio zadovoljan, starci baš i nisu, a posebno ne onime što sam odabrao za svoj daljnji životni put: novinarstvo! Najprokletije zanimanje na svijetu...

I što ćemo sad? A je to
Završit ću fakultet, i što onda?

Nakon dvije godine honorarčenja u jednom velikom dnevniku, pa još ne znam koliko u sadašnjem mjesečniku...

Možda bih kaotičnost misli utopio u litri pelinkovca, da me nije ošamarila curina večerašnja rečenica. Pred nosom mi se zakotrljalo svih dvadesetak tisuća kuna, ma i više, koje smo kumulativno utukli u svoje obrazovanje, a danas, godinama kasnije, perspektiva nam je praktički ista kao i onih dana kad smo u osnovnoj školi, s olovkom u ustima, pokušavali spoznati što želimo od života, i kako to na najbezbolniji način postići...

Njoj slijedi nekoliko godina privravničarenja, meni još nekoliko honorarčenja... Jer, naše diplome (dobro, zasad su samo njene) očito nisu dovoljno dobar certifikat za stečeno znanje. Odnosno, uzmemo li iz drugog kuta pogledati situaciju: ustanove koje su te certifikate izdale nisu prenijele dovoljno dobro znanje na nas da nakon godina i godina, tisuća i tisuća kuna poklonjenih njihovim obrtničkim potrebama - budemo jebeno osposobljeni za prakticiranje vještinja i znanja potrebnih da uživamo poslovni i financijski status odgovarajući onom koji nam se u školskim klupama serviravao kao neki vražji ideal...

I što imamo danas? Ja pišem ovaj post, cura leži u krevetu žalosna jer nije ostavila dobar dojam na drugom krugu razgovora s nekim pederoidnim Argentincem s kojim je morala općiti na engleskom jeziku, a posebno jer zna da je uskoro čeka još jedno u moru nepreglednih višesatnih testiranja na kojima njihovi organizatori (potencijalni poslodavci) nisu dovoljno obazrivi pa da kandidatima makar osiguraju čašu vode...

...ma dosta mi je razmišljanja, kenjanja, prekenjavanja, zabijanja čavala u lijesove pesimističnih misli, lijeganja s postmodernističkom mantrom "sutra će biti bolje"...

dosta je, jer odlučio sam:

ODLAZIM U AFRIKU!

...tamo gdje život vraća uloženo...