Greben

Danas sam osjetio jednu od najvećih praznina otkako sam živ.

Dva mjeseca, mislim da je tolko, kome se da listat arhivu, otkako sam počeo dijeliti misli sa javnosti koja puca od znatiželje za spoznajom o nemogućnosti spoznavanja smisla...

Dva mjeseca koja nisu ništa značila, dapače, pogledam li unazad, rado bih se vratio u to vrijeme. Iako sam mislio da to nikad neću poželjeti...

Godina 2006. jedna od najgorih...

Uostalom, počeo sam pisati blog. Zašto ljudi pišu blog? Valjda zato jer misle da se neki poseban drek događa u njihovim životu, ili zato što misle da su oni sami nešto posebni. Ili su toliko prokleto isfrustirarni i izgubljeni. Mislim da vam je jasno u koju kategoriju pripadam ja, iako ljude nikad nije pametno agregatizirati! Ali, jebiga, bijelocrvenabojaHrvatska... Igrajtezanjunašuvoljenujersrcevatrenokucazato il tako nešto...

Individualizam...

E pa, dva mjeseca kasnije, osjećam se praznije nego ikad u životu. Još koji dan i zakoračit ću u 27. godinu života, i službeno preći polovicu života, barem ja to tako doživljavam. Ne dajem si više od 50-ak godina, pa čak je i to optimistično razmišljanje, s obzirom na stanje u kojem mi se nalazi organizam posljednjih mjeseci...

Od prvog posta, pa do danas, nisam odgovorio na ono pjesničko pitanje "gdje je nestao čovjek", na frazetinu "živimo li, ili samo životarimo".. Zapravo odgovorio, sam. Sve sam napisao, rijetko tko me shvatio. Nije bitno, važno je da sam nekoliko desetaka puta pišući tekstove na ovom blogu doživio žestoke spiritualne tripove...

Pustinja, vjetar, praznina i pogled na horizont, mjesto gdje se nebo spaja sa zrakom. Sa spaljenim zrakom, koji ne miriše kao onaj kojeg sam upoznao kad sam prvi put, u dječjim kolicima, nošen od majke, izašao iz rodne kuće. Ili iz Petrove. Ne znam. Jebeš život kad se ne sjećaš prvih trenutaka kad si ugledao plavo nebo.

Al se sjećam posljednjih vedrih neba ljeti, sjećam se vrućina, učestalih odlazaka po sladoled u dućan, veranje po trešnji u petom mjesecu... Sjećam se jednog dijela života, ali s 26 godina na grbači veći dio sjećanja zauzimaju mi govna. Smrde, a meni to paše, jer skrojen sam da pamtim samo ružne stvari, a u ovim trenucima, u upravo ovim sekundama osjećam kako mi je jezik zadebljan, i kako su mi misli usporene, osjećam onu čudnu transcendentalnu silu koja me godinama na početku srednje škole obuzimala, s vremena na vrijeme, usporavajući protok misli, vremena, riječi, udaha, izdaha... Pritisak mi je u glavi, a jezik mi je zadebljan. Osjećam se kao da imam kladu u ustima...

Takav je dan, dan kad sam upoznao Drugaricu Prazninu u njenom punom svjetlu. Bili smo intimni danas i odnos podigli na najvišu razinu...

Nisam pronašao vjeru niti u kladionici, niti u vjeri da ću postati bolji čovjek, niti u ljubavi prema najboljoj djevojci na svijetu, ni...

Još nisam pronašao ni koja je to afrička državica u kojoj ću nastaviti svoj život, a bogami se još u potpunosti nisam ni otarasio Kolektiva, još sam uvijek njegov rob, Američki Borg još je uvijek "moga tela gospodar", iako je utakmica na trenutak izgledala kao da će se razviti u smjeru neočekivanog iznenađenja...

Jezik u ovim trenucima postaje sve deblji, lagana jazz glazba s desnog zvučnika stereo-linije u dnevnoj sobi postaje sve lakšom, osjećam kako se taktovi cijepaju i kako kolabirajući stvaraju poseban pulsirajući doživljaj od kojeg mi je jezik još 10 centimetara deblji...

Peti veljače, dan kad me zaprosila gospođica Praznina. A ja sam pristao...

Resistance is futile...

(nastavak)

Nije pretjerivanje. Dovoljno je da se neka dobra koka «kvalitetno» prošeće ispred prosječno dizajniranog muškarca. Sve što je njegov mozak do tada «vrtio» pada u zaborav. Stvara se neka nova stvarnost, otvara se dodatna dimenzija kojom gospodare samo obline dotične, koja je (samo da se zna) cijele situacije itekako svjesna. Svaka žena jako dobro zna da su oči cijelog tramvaja na njenoj stražnjici, ili gdje već. I malo koja govori iskreno kad kaže: «Joj, kako mi idu na živce ti slinavci!»

Pa dobro, sigurno nije ugodan osjećaj imati potpunu pozornost svakojakih likova koje se danas, hvala bogu, može sresti bilo gdje. Međutim, koliko god da je takva situacija neugodna, toliko je i blagodatna. Samopouzdanje koje dodiruje susjednu galaksiju, i spoznaja o velikoj moći. Žene itekako dobro znaju koje im je glavno oružje i što trebaju napraviti da dobiju od muškarca što žele.

I tu ponovo dolazimo do one inferiornosti… Emancipacija, a posebno želja za istom, ženama su poslužile kao uzletna pista za ispunjavanje i više od «osnovnih zahtjeva za pregovaračkim stolom». Zašto ne bi preuzele stvari u svoje ruke, kada su shvatile da su za to i sposobne? Pitanje je na mjestu. Budimo realni, današnja žena radi kao četiri žene otprije stotinjak godina. Uobičajena rutina: dođi s posla, skuhaj, operi, sredi djecu, sredi muža, skuhaj, operi…

Nerijetko je slučaj, ma ne treba ublažavati situaciju – uglavnom je slučaj da žena u kućanstvu višestruko nadmašuje svog partnera po količini fizičkog i inog rada. Pa kad je već tako, onda valjda ima pravo koji put i podignuti glas zbog bezobrazno odloženog daljinskog upravljača ili komadića odrezanih smrdljivih noktiju koje mora skupljati diljem cijele sobe.

Nije lako! Međutim, kakav alibi imaju žene koje su od zajedničkog života udaljene kao Pušća Bistra od ribolovno-ekološke zone? Zašto je tako teško biti muškarac dobrih namjera, a naći pravu curu?

Poznajem prijatelja koji se posljednjih godina u odnosu sa ženama opekao nekoliko puta. A nit je ružan, nit je glup, nit smrdi! Jednostavno, prijatelji su mu to već objašnjavali – ima krivi pristup. Svakoj djevojci otpočetka pokazuje da mu je stalo da od njihovog odnosa proizađe i kvalitetna veza. Međutim, nakon toga, prijatelja redovito dočeka hladan tuš: više nema poruka, poziva, a ni interesa! Svima nam je jasno, pa i njemu samome, u čemu griješi. No, pogreške ne želi ispravljati, jer kao nepopravljivi idealist – zna što želi i to će vjerojatno jednog dana i ostvariti. Kvalitetnu vezu bez pretvaranja…

Problem je u tome što isti obrambeni pristup primjenjuju i djevojke iz srednje škole, ali i zrele žene u srednjim dvadesetim godinama. Jedan poznanik mi je nekoliko puta pokušao objasniti: «Gledaj, sa ženama je vrlo jednostavno: što si veće smeće u odnosu prema njima, to te više poštuju!»

U ispravnost takvog radikalnog pristupa međuspolnim odnosima nisam baš posve uvjeren, no životno iskustva svakoga je od nas, više-manje, uglavnom naučilo da nježniji spol zaista više preferira one zločeste dečke. Pa danas imamo situaciju u kojoj svatko želi biti u skladu s nekim uopćenim profilom koji je siguran put prema postizanju rezultata na ljubavnom polju. Ili seksualnom, nije sada to previše ni važno. Svi mi igramo neke uloge, a zavođenje se pretvara u veliku igru. Naravno, nije to specifičnost dvadesetog stoljeća, ali ni ovih nekoliko godina u dvadesetprvom.

No, činjenica je da je danas mnogo lakše lansirati taj uopćeni profil među mase ionako dovoljno zbunjenih mladića i djevojaka koji traže «čarobnu formulu barenja». A pregršt američkih «teenage-sapunica», čija je publika uglavnom ženska, čini idealan medij za stvaranje seksualnih stereotipa. I kakav je krajnji rezultat? Moj ga je prijatelj najbolje iskusio, nismo ga zaobišli niti mi, samo što smo odlučili igrati Igru koja nam se, u suštini, ipak ne sviđa…

Ali, što ćemo kad – bez žena ne ide!?! Zato se uvijek i vraćamo na partiju-dvije s protivnikom koji je toliko dobar da više i nije protivnik nego – sama Igra. I da bi pobijedili protivnika, moramo pobijediti Igru.

S godinama iskustva naučimo neke stvari, ali uglavnom smo se svi pošteno pretvarali u počecima naših veza. Što ne znači da samo izigravali bogataše, a to nismo bili, ali da smo željeli ostaviti što bolji dojam na svoju «potencijalnu» - jesmo. A onda su prvi mjeseci veze se obično pretvorili u «hodanje po jajima», striktno poštivanje priručnika «Kako se ponašati u prvih mjesec dana veze».

Sa osmjehom na licu, nakon uspješno izvršenog zadatka, prešli bismo na drugi, pa na sljedeći, i tako dalje. I onda bi nam sinulo: hej, pa ja ovo curu zaista i volim, zašto da joj to ne kažem?

I ispalo bi da i ona osjeća istu stvar, samo što to ne želi reći prva… Da ne ispadne napasna, nestrpljiva, što li već piše u pravilima Igre…

Pitam se, koliko je potencijalno dobrih veza propalo zbog možda malo prezahtjevnih Pravila?

Hm… A koliko zbog malo prezahtjevnih partnerica? Uf, već osjećam dah zadrtih fenimistica na vratu. Ali, stvarno: nije li možda ipak mrvicu muško-ženski balans poremećen u korist slabijeg, nježnijeg, ljepšeg, pa često i pametnijeg spola? Tko u današnjem metro-svijetu zaista nosi gaće u kući?

Pitanje koje (zasad) nema precizan odgovor, ali trenutno je možda najvažnije da smo ga uopće – postavili. Mi, muškarci, najjači produkt evolucije, sigurni u sebe i svoje neiscprnu snagu…

Mi, muškarci modernog doba, uljuljkali smo se u udobnom sjedištu jurećeg bolida uživajući u tome kako nam vjetar ugodno podiže kosu toliko da, od ugode, glava više nije uzdignuta u pravcu planeta Marsa.

Cesta je ravna, a osjećaj je izvrstan, zato možda i nismo primijetili da desna noga odavno nije na papučici, a bogami ni ruke na upravljaču! Vrijeme je za – emancipaciju!

Budimo potpuno iskreni prema sebi - žene su divna bića bez kojih bismo, mi muškarci, teško ostali u sjedištu nabrijanog bolida zvanog Život. Trebaju nam. No, potreba je obostrana, i to svatko sa već dvije solidne «kvrge» na leđima zna kao što se Pitagorin teorem zna u sedmom razredu osnovne škole. Ili je to bio osmi…

A, ne, u osmom razredu se uče neki drugi teoremi. Zapravo, kad bolje razmislim, većina nas oko te dobi i postaje svjesna jedne potpune nove potrebe, i možda i prve, još nedovoljno razvijene, ovisnosti. One iskonske, nepatvorene, najbenignije ovisnosti.

Bez žena jednostavno – neide. Pa čak i ako je netko od nas u onih 10% koje cijenjeni umirovljeni general Ćesić voli slikovito istaknuti kao «problematične» i «opasne» za opstanak hrvatskog naroda. Uostalom, čemu filozofiranje – priroda nam je sve objasnila. Tamo negdje u sedmom-osmom razredu, bez knjige, bez predavanja iz biologije, bez pomoćnih časopisa…

Međutim, neke stvari ostale su neobjašnjene. A koliko stignem popratiti razmišljanja današnjih muškaraca, nitko se previše i ne zamara nedostatkom odgovora. Da, divne žene danas su potpuno emancipirane i svijet je lijepo mjesto za život… Naš nabrijani bolid vozi 200 na sat, no jedini je problem što muškarci u njemu sjede na – suvozačevom mjestu!!!

Jednom je netko rekao da je najbolji način da nekog pobjediš tako da mu cijelo vrijeme dopuštaš da bude u blagoj rezultatskoj prednosti. Biciklisti najbolje znaju kako se to radi. Koriste zavjetrinu vodećeg tijekom cijele utrke da bi ga u finišu prestigli…

Tako je, nekako, i sa ženama. Od početka svijeta borile su se za ravnopravnost, a potpuna emancipacija je konačno stigla sredinom prošlog stoljeća. Jedna od rijetkih lijepih stvari koja se dogodila u tih stotinu godina. Žene su postale sve što su oduvijek htjele biti. Dobile su poligon za ravnopravnu borbu s muškarcima, ali s jednom prednošću: stoljećima, tisućljećima su smišljale način kako pobijediti mušku dominaciju, dok su se naši preci uljuljkali u vlastitoj pseudosuperiornosti. Poput tenisača koji godinama nije izgubio meč, pa u meč protiv svakog sljedećeg protivnika ulaze sve manje spremniji… Žene su zavjetrinu i iskoristile, iako su nerijetko bivale izložene– vjetrometini!

I gdje je sve završilo? Ne samo da naše partnerice drže volan i ključeve onog zamišljenog bolida u svojim rukama, nego mi toga nismo ni svjesni! Ne tražimo odgovor na pitanje kojeg nismo ni postavili! Dečki koji su u vezama nek se pokušaju sjetiti kad su posljednji put donijeli odluku!? I nemojte se tako slatko nasmijati na prvu loptu i rugati se još jednom blogerskom «papučaru»… Razmislite ponovo, a zatim još jednom… Pa bacite pogled dolje. Papci su malo narasli, zar ne?

Jesu. Priznali ili ne, danas se život muškarca uglavnom svodi na to kako doći do, kako bi jedan (u tom pogledu) radikalan prijatelj rekao – «onog finog». «Fino» je, nemojte biti sirovi, metafora za sve što od žene želimo. U redu, realno - to i nije mnogo… A opet, da bi u tome uspjeli, treba zadovoljiti pregršt kriterija ženskog mozga. I opet nije dovoljno, jer uđemo li u uži izbor, tek tada predstoji pravi zadatak, ono pravo iskušenje: jesmo li dovoljno dobri (dečki, ljubavnici, mužjaci…) da svoju ženku i - zadržimo!

Pravi testovi počinju tek kad stupimo u vezu. Kao da ono otprije nije bilo dovoljno! Ponekad mi se čini, a u takvom razmišljanju nisam usamljen, da je lakše nekvalificiran «upasti» na najbolje plaćeni posao u najvećoj multinacionalnoj tvrtki…nego uspješno proći kroz sve te filtre. No, dobro, netko ima iznimno mnogo sreće, pa naiđe na curu kojoj «čistilište» iz raznoraznih američkih tinejdžerskih sapunica nije nikakvo mjerilo, ali budimo realni – takvih je malo…
Ostali nesretnici osuđeni su na pokušaju prolaska kroz sve manja vratašca, a oni koji se nekako i uguraju tek tada shvate da je pred njima nekoliko – još manjih…

Žene su u dvadesetom stoljeću u potpunosti emancipirane, čak do te mjere da se pomalo i pitam: nije li vrijeme da i mi, današnji muškarci, počnemo razmišljati o vlastitoj emancipaciji!?
Ako vam zvuči bedasto na prvi pogled, zapitajte se samo koje sve «dužnosti» morate ispunjavati prema svojoj partnerici, ako je imate, odnosno: što sve (osim natprosječno dobrog izgleda) morate imate da bi se evenutalno dočepali nove.

Žene su divna bića kojima treba pažnja i isključivo pažnja. A zatim još malo pažnje. Tada možda dobijemo nešto zauzvrat. Npr. priliku da ih zadovoljimo. I ovako, ali i «onako». Gledajte na to kao na privilegij, kao na čast. Na ekskluzivno pravo. Pokušavam to objasniti jednom prijatelju već mjesecima, godinama. Čovjek se poprilično uljuljkao u dominantnu ulogu u vezi sa svojom djevojkom, tako da više uopće ni ne razmatra mogućnost da u cijeloj priči upravo on ispada – mangup… Nemam dodatne informacije, ali životno iskustvo me poučava: kada ti se čini da si Gospodar Svemira, tada je jedino sigurno da to – nisi! Da te netko pošteno vuče za nos, da misliš upravo ono što taj netko želi da misliš.

I sada se vraćam na početak ove priče: zapitajmo se tko zaista sjedi za upravljačem našeg životnog bolida? Možda je kucnuo trenutak da i mi postanemo svjesni svoje nesvjesnosti, svoje neosporne – inferiornosti.

(* * * to be continued * * *)

E pa sad je stvarno dosta:

forum.hr/lopovluk

Treba nešto podhitno poduzet, organizirat se, krenut agresivno prema svima..

Jer ta pseudonacistička gamad ovdje radi što god poželi od nas, balkanskih peasanta, a ovo je tek početak, jer kad uđemo u Europsku uniju bit će nam 365 puta gore nego sad, jer će onda svi europski kolonijalisti i oni koji su to htjeli biti, a nisu uspjeli, konačno dobiti priliku da na potpuno legalan način naruše suverenitet druge države i iscrpe njena prirodna bogatstva pod krinkom ekonomskog sistema spojenih posuda...

Dajte ljudi već jednom uključite mozak, ugasite televizor, razmislite o tome kako živite i da li ste to prije 10, 20, 30 godina željeli i je li bolje cijelog života biti nečiji podanik i rob životarenja, ili je možda kvalitetnije umrijeti mlad, ali uzdignutog čela!!

Meni je, iskreno, tog T-Com puna kapa, i njih i svega u ovoj državi, i uskoro ću - ako se umeđuvremenu ne odselim odavde - nekom jebeno pustit krv...

I mene su jebali nedavno, tri sam dana bio bez pristupa internetu, jer se njima nije dalo doći srediti problem i još su bili bahati. Ni riječ isprike, ni riječ žaljenja, nego su se još kurčili!
A internet mi je neophodan, neophodan za posao, i uostalom, od tih mamojebača očekujem da, u skladu s jebeni prokletim ugovorom, meni kao korisniku u svako kurčevo doba dana omoguće pristup usluzi koju KRVAVO plaćam!!!

Jebala vas Europa, Europska Unija, Njemačka, Tito, partija, omladina, Armija, američki san, karijera...

Ja samo tražim jedan kutak na ovoj Kugli di ću ponovo pronaći smisao - ili ću napraviti zlatni rez.

Šta se treba dogodit da se ljudi u ovoj vukojebini konačno dignu na jebeni ustanak?!?!

Večeras sam skužio da ovaj narod i ova zemlja zapravo ni ne zaslužuju bolje od ovog što ima i što mu/joj se događa! Ne znam koji je isus s ljudim koji se rode na ovim meridijanima i paralelama, ali defnitivno su najzajebaniji karakteri na svijetu!

Jebite se svi, svi vi jadnici koji radite 12 sati dnevno, koji s 40 godina izgledate kao da vam je 60, koji s 35 godina imate čir na želucu, a s 45 prvi možda udar, koji imate dignutu hipoteku na kuću, osamdeset kredita i šefa o kojem svake noći maštate kako mu zabijate kolac u srce!!

Jebite se, jer ne znate bolje, a ni ne zaslužujete! Da vam preko noći netko čarobnim štapićem ukloni sva sranja iz života, ne bi vam bilo dobro, jer više ne bi imali zbog čega kukati, zbog čega se osjećati jadnima, nepravedno poniženima i zapostavljenima, ... i što je najbitnije: ne bi imali pravo zavidjeti onome koji je do jučer imao više od vas, zato jer bi u tom slučaju imao - manje!!!

Jebeni socijalistička uravnilovka neće izaći iz krvi ovih ljudi još nekoliko generacije, točnije, njene posljedice! Nije važno koliko ja imam, glavno da moj susjed nema više!

Mrzim takvo razmišljanje, mrzim takav svijet, mrzim ovaj narod, ovu zemlju, mrzim sebe što sam se rodio ovdje i što ću morati si dodatno sjebati život otišavši u neku drugu državu di će me ili zaklati neki Turčin na cesti, ili odnijeti snježna oluja, ali ću barem maknuti ovog Balkanskog Nečastivog s vrata, kojeg svakoga dana osjećam kako mi dahće...

Jebite se svi koji ste večeras glasovali među onih 60% koji su u anketi "Otvorenog" se izjasnili da država ne bi trebala graditi dvorane za Svjetsko prvenstvo u rukometu koje će se održati 2009. u Hrvatskoj, tj. koje bi se trebalo održati u Hrvatskoj...

Digla se kuka i motika oko gradnje dvorana, kao, nije u redu graditi bez raspisivanja javnog natječaja, pa nije u redu donositi poseban zakon, pa je u redu, pa kaj će reć Europa, pa kaj vele Slovenci...
Ma idite u krasan kurac, nema stvari koje Hrvat ne može sjebat!
Kao da će jedna stvar koja će se izvesti na pravi način osloboditi ovu zemlju od njene vječne prokletosti!!
Stvar je u nečemu drugome, a to je antisportska klima koju već dugo dugo gradi Hrvatska jebena "javna" televizija iz meni totalno nepoznatog razloga, stavljavši na ekrane sve imbeciolidne retardirane rigoletne serijetine prve, druge, treće kategorije, da se čovjek ispovraća, ali Novogodišnje turneje više nema, a to što je netko ubio desetljećima dugu tradiciju nikog nije briga, i nitko neće za to odgovarati.

Jebite se svi koji mislite da se trebamo dodvoravati Europskoj uniji i koji mislite da će nam, jednom kad u nju uđemo, ruže procvasti i da će nam život biti ljepši i pravedniji.

Neće nikad, jer ovaj usrani mentalitet ne može ništa promijeniti, pa čak ni kolektivno ispiranje mozga.

Sramim se što sam državljanin ovog sranja od države, i sramim se svih onih praznih pogleda u autobusu s kojima sam godinama suosjećao, žaleći njihove sudbine izgažene od divlje kapitalističek čizme! Ne zaslužujete ni trunku razumijevanja, jer vaš vas je mediokritetizam doveo tu gdje jeste, umjesto da gledate da VI IMATE VIŠE, vama je smisao života truditi se da SUSJED IMA MANJE...

Pa onda patite, iako mislim da vam je patnja zapravo postala uživancija.

Sjebite jedan veliki sportski događaj koji nam je mogo poprilično donijeti koristi, ne samo neke kvazipropagande u korist jebenog turizma, ko normalan još prati rukomet u svijetu, nego zbog same vrijednosti tih novih objekata koji bi se mogli koristiti i iznajmljivati u 850 drugih svrha.

Ali, jebiga, TV referendum je bio jasan, 40-60% u korist PROTIV...

Jebiga, to je čar demokracije, tko sam ja, kao pojedinac, da se protivim volji većine... Volji jebenog prosjeka...

Laku noć.

Kad sam već u antitelevizijskom raspoloženju, samo da se osvrnem na Z1, družinu kojoj je nečiji tata dao sobicu gdje se oni sad igraju televizije.
Dečki su hraćnuli neki solidnu svoticu za otkup prava prijenosa NFL lige, istina, paket koji su platili je najjeftiniji, najseljačkiji, ali su prenoseći taj atraktivan sport privukli hrpetinu gledatelja, da nisu tatini sinovi koji se igraju sa skupocjenom opremom, vjerojatno bi možda i znali taj porast i izraziti u postotnom iznosu...
Osobno, volim pogledati NFL, a posebno poslušati komentatore koji ga čine još zanimljivijim. Ta dva zajebanta nikako se ne uklapaju u sliku o antiteleviziji na kojoj (vjerojatno ) volontiraju, a čiju frekvenciju ne bih pomoću daljinskog upravljača odabrao pa da mi netko prijeti srkanjem gnojnišćine sa Sesvetskim poljana. Da nema tog NFL-a...

I šta onda oni naprave s ogromnim marketinškim potencijalom kojeg su stekli u samo mjesec-dva? Popišaju se po njemu nekoliko puta zaredom, jer je to njima "baš guba".

Svakakva su sranja radili s tim prijenosima, ali ovaj vikend je bio vrhunac.

OVO SE MORA PROČITATI, da slučajno ne bi nekom od rijetkih čitatelja ovog bloga palo napamet provoditi vrijeme uz Z1, ili nedajbog nadati se pogledati utakmicu NFL-a koju su najavili u rasporedu...

Ovako je bilo: nedjeljni ttx kaže da će od 22.15 Z1 TV uživo prenositi utakmicu prve runde Playoffa NFL-a, između San Diega i New Englanda.

A kad ono - iznenađenjeeeeeeee!!!

Na ekranu trče divljaci iz Baltmorea i Indiane, u skraćenoj snimci, u utakmici koja je odigrana u subotu (dakle, više od 24 sata ranije), i u utakmici koja je bila tek četvrta u povijesti playoffa da nije postignut NITI JEDAN touchdown, inače najatraktivniji trenutak američkog footballa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Naravno, ni riječ isprike, ništa...

I sve bi bilo ok, da nekoliko tjedana zaredom prije toga isti delikventi nisu najavljivali nedjeljne prijenose, a onda u najavljeno vrijeme emitirali madagaskarske eksperimentalne egzistencijalne filmove.

Bravo dečki, jebena vam je bila fora, a sad se vratite u pješčanik i serite tamo, a ne meni u usta!!!

Živjeli!

P.S. Nemojte se truditi pronaći web stranicu i kontakt e-mail adresu te kvazipseudonazovitelevizijske postaje, jer one NE POSTOJE!!!!

Zahvaljujem, još jednom, Hrvatskoj Televiziji na ekskluzivnoj časti koju su mi večeras pružili dovevši me do samog ruba epileptičnog napada!!!

Inače sam tolerantna osoba, smatram da svatko treba imati pravo izraziti svoje mišljenje, pokazivati talente, sposobnosti, mogućnosti, afinitete, preferencije i tako dalje do Srbije i nazad...

Međutim, kad me - u doba u koje se normalan čovjek navodno treba odmarati od napornog radnog tjedna (a nešto manje normalan se priprema za naporan radni vikend) - zlostavljaju visokoumne filozofske egzistencijalne dvojbe Emila Glada o tome jesu li bolji naši ili vaši i kad to ponovi otprilike 747 puta u beskrajnoj špici najgluplje nazovi-humoristične serije u povijest domaće TV produkcije - onda mi ne preostaje ništa nego da se potpuno prepustim ljepoti preskakanja moždanih impulsa i odem u krasan...

...Honduras

Čitam blog jednog istomišljenika koji je odlučio podići čelo i ne ustuknuti pred morbidnim zahtjevom države za odricanjem od 6 (8) mjeseci vlastita života u ime prosviranog načela o dugu prema domovini... Momak, 27-godišnjak, odlučio je iskoristiti ustavno pravo i odbiti služenje vojnog roka i njegove navodne benignije inkarnacije - civilnog roka. Priča vam je, vjerojatno, poznata i siguran sam da imate stav, kako god glasio.

Ovdje, međutim, nemam namjeru polemizirati o ispravnosti njegove odluke i djelovanja u skladu s njom, uostalom, pretpostavljam da vam je post od prije kojih tjedan-dva dao dovoljan uvid u usmjerenost moje ideloške aparature... Danas ću se pozabaviti problemom koji se poput kućne prašine uspješno zavukao u pore "dezerterove" priče. Uspio sam je uočiti, a sad ću je pokušati i - ukloniti...

"Što reći na pitanje "Čega se zapravo bojim?". Zapravo se ne bojim ničega. Zar još nekome nije jasno da me ne straši 6 mjeseci služenja pod oružjem. Ne odbijam ga [služenje vojnog roka] zbog toga jer se bojim da će me netko "naguziti", da će me netko prebiti i slično. Moje prvenstveno načelo je da se tijekom svog života ne želim staviti u položaj služenja bilo kojoj državi po principu novačenja. Neću se ponavljati, već sam naveo zašto novačenje smatram krajnje nehumanim."
...
Žalosno, ili ne, ali je istinito, više od 50% tekstualnog sadržaja bloga autor je bio primoran posvetiti pojašnjavanju razloga takvog postupanja, i opet bi nailazio na svakojake komentare, kretavši s pričom ispočetka.
Pokazalo se da je ljudima bilo izuzetno teško shvatiti ideal koji je autor isticao kao osnovni razlog za odbijanje služenja civlinog roka, pritom navevši nekoliko fantastičnih argumenata.

Princip!!! Natjerao je dečka do situacije u kojoj mu ozbiljno prijeti gubitak slobode, ali, kao što je i sam rekao, nije u tome caka:

"Potrebno je i shvatiti da čovjek može biti zadovoljniji u zatvoru braneći načela, nego sjedeći na kavi u Zagrebu i živjeti na slobodi."

Nažalost, ovo je rečnica koju neće uspjeti shvatiti ni mnogi posjetitelji ovoga bloga. Principijelnost, ljudska osobina na umoru, karakteristika kojoj prijeti totalno - istrebljenje...


* * *

Druga puzzla, drugi komadić koji mi je nedostajao da posložim sliku, pojavila se krajem prošloga tjedna. Bio je četvrtak, zapravo, sam kraj četvrtka, još jedan dan na izmaku, posljednja epizoda "Sopranosa" pri samom kraju. Christopher Moltisanti požalio se ljubavnici kako se osjeća da su ga "kopmanjoni" iz Obitelji izdali. Ušlagiran, balav i razvaljen, shvatio je da je njegov princip ostao usamljeni svjetionik nasred oceana.

Bljutava slika o članu američke mafijaške obitelji koji propituje sebe, organizaciju, a posredno i svijet kojem je iz džepa, prilikom trke za materijalnim, ispao priručnik o Časti te kontraindikacijama i nuspojavama njene primjene...

...

Dvadeset i šest godina od upisa u Matičnu knjigu rođenih, dvadeset i tri i nešto sitno od prve svjesne percepcije prostora, vremena i svoje pojavnosti u njima, sedam i pol godina od najveće obmane života...a nekoliko tjedana prije posljednje i konačne prekretnice, princip je sve što mi treba da razbijem sliku sastavljenu od tisuća puzzli. Slagao sam je godinama, ali bit ću sretan razbijem li je u sekundi, jer gadi mi se ono što prikazuje...

Princip bez principa, život bez života, čovjeka bez - smisla...

Pa dobro, koji je ovo drek??

Za svaki sam se slučaju digo iz kreveta, prošetao do kuhinje, bacio oko na kalendar i zaista se uvjerio u točnost hipoteze koja mi je, za vrijeme gledanja 1. programa Hrvatske radiotelevizije, pala na pamet.

"Danas je 6. siječnja, blagdan Sveta tri kralja, katolički blagdan, vjerski praznik, zar ne?!!?!?"

Ipak, javni medij, koji bi navodno trebao biti zadužen za služenje javnom interesu, na svom udarnom programu u gotovo udarnom terminu emitira, ne Melkiora, ne Baltazara, ne Gašpara nego - Edwarda Regana Murphyja!!!!

Pa dobro, možda jesmo imbecilna stoka sitnog zuba kojoj je životna misija u pravilnim razmacima otvarati i zatvarati usta radi gutanja govana koja izlaze iz pipa sa više točke vertikale moći, ali sve ima svoje jebene granice!! Možda smo retardoidi, možda smo intertna amorfna masa totalnih izgubljenika zadovoljna što je konačno prošao najgori period za želudac i novčanik u godini, ali neke stvari se ipak ne mogu podnijet samo tako!

Obraćam se Programskom vijeću HRT-a uljudnim pitanjem:

"Pa dobro, ljudi, koji vam je božji kurac?"

Ako se ne varam, danas je nekakav katolički blagdan, kojim je završeno navodno najljepše razdoblje u godini, razdoblje darivanja, mira, sreće, ljubavi, veselja, žderanja, opijanja, povraćanja, proljevanja, povraćanja, proljevanja, nepomičnog ležanja, vegetiranja...

Danas je blagdan Sveta tri kralja, koji u katoličkoj tradiciji nosi itekakvu vrijednost, a 80 i nešto posto pučanstva ovog usranog naroda mora gledati tamnoputog idiota kako se tramvajem dvadeset minuta spušta niz brijeg San Francisca i drobi automobile, kamione, zgrade, živo, mrtvo, staro i mlado... Evo, baš je viknuo

"Fuck you!"

Eh, sad se bolje osjećam. Odmah mi je lakše u želucu, planirao sam drmnuti jedan peptoran, jer pelinkovac nije pomogao, ali kad sam čuo kako je naš glavni junak ove briljantne celuloidne umotvorine visokom razinom argumentacije odriješio svojeg antipoda u raspravi... želudac diše, crijeva bolje rade, život je lijeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeep!!!!

Ko jebe katoličanstvo, hrvatsku tradiciju, Zakon (veliko slovo, jer postoji točno određeni zakon koji bi svojim djelovanjem trebao onemogućiti da se ovakve baljezgarije uopće rode u umu, a kamoli ovjekovječe na b-logu), mene i moju neiscrpnu potragu za duhovnošću koju nikako, nigdje, nikad, nigdje, nikako ne uspijevam pronaći!!!!

Nadam sam se nekom bezveznom filmu o Isusu, mislio sam da je na Badnjak prerano, na Božić preisfurano, na Štefanje preneadekvatno, na Novu godinu preglupo... ali na Sveta tri kralja jahahu sam ipak očekivao nešto. A kad ono - Edward.

Lijepo. Jebeš duhovno uzdizanje, ionako nisam vjernik, ionako me film na tematiku darova u obliku tamjana, plemenite masti i zlata ne bi napravili potpunijim čovjekom... Možda je najbolje da se vratim filmu, sad sam propustio najzanimljiviji dio, ali ipak ću stići na rasplet od 45 minuta, obračun dvaju glavnih likova, obračun od 37 minuta, s potpuno neizvjesnim završetkom. Vjerojatno ću se naježiti, zapitati o životu, Hrvatskoj, Europskoj uniji, pizdoj materini, i mirno utonuti u san svjestan da, kako god nekad život ružno izgledao,

UVIJEK POSTOJI NEKI AMERIČKI SUPERJUNAK KOJI ĆE ME SPASITI OD ZLA!!!

I love America!!!

Gledam filmić i, naravno - odlutam... Valjda sam u takvom nekakvom razdoblju kad iz svake banalnosti pronađem neki dublji smisao, značaj, vrijednost...
Promet u Sajgonu, gradu u Vijetnamu. Na prvi pogled izgleda totalno kaotično, nama zapadnjacima totalno neshvatljivo pa čak i sablažnjivo. Što bi se dogodilo kad bi se kod nas na samo minutu sve prepustilo slučaju, kad bi svi semafori prestali raditi usred najveće "špice"? Bojimo se pomisliti, naravno. Kako bismo živjeli bez pravila, bez tračnica, bez ograda i silnih jebenih prokletih pravila koja su stvorena da bi nam služila, a ne mi njima...

Život u Zagrebu bez semafora, bez prometne policije, bez mita i stotinjarke "za kavu" nakon prolaska kroz crveno usred puste noći... Jeste li se ikad osjećali kretenski, glupo, retardirano, kad ste oko 3 ujutro stali na mrtvi semafor kod Zoološkog vrta, nigdje žive duše, a kamoli pješaka, ali semafor se ipak upalio i vi ste odstajali tih 30-ak sekundi čekajući - ništa!

Vjerojatno niste tako razmišljali, ako i jeste, ubrzo je stiglo umirenje:

"Bah, nikad ne znaš di drotovi snimaju, gdje vrebaju, a ionako imam dovoljno kaznenih bodova..."

Mogao bih satima gledati u filmić iz Sajgona i mislima odlutati do nekih gotovo egzistencijalnih pitanja koja će vas, prije ili kasnije, početi mučiti. Mene odavno zabrinjavaju.

Riječ je o strašnom urušavanju ljudskih sloboda u modernom zapadnjačkom svijetu. Paradoksalno, ali sa sve većim legislativnim i konstitucionalnim veličanjem temeljnih vrijednosti naše civilizacije, kao da obrnuto proporcionalno dolazi i njihovo praktično gaženje, obezvređivanje i zatiranje na "fini način"...

Primjera koliko hoćete! Krenimo od sajgonskog isječka! Ljudi voze kako im dođe, prestrojavaju se, skreću bez žmigavaca, bez ikakvog pravila, ijednog semafora ili patrolirarujećog policijajca, bez ikakve linije... A, opet, sve funkcionira savršeno!! Kontrolirani kaos, reklo bi se. S druge strane, imamo našu prometnu policiju koja od "nepisanja" prekršaja upravo i "živi"! Davno su pravila i crte prestale postojati da bi nam olakšale život, sada je vrijeme kada su se pretvorile u ponajveće moderne nemani koje nas tjeraju na robotsko pridržavanje nečega što je ipak na cesti samo - nacrtano! No, znam, znam, linije su tu kako bi nam bilo lakše, pravila se moraju poštovati...

Raditi se mora! Kapitalizam, posebno ovaj truli, jednostavan je poput dječjeg osmijeha: što više radiš, to više imaš. Što više imaš, to više kupiš. Što više kupiš, to više imaš. Što više imaš, to više želiš...

A svi želimo mnogo. Jedini je problem što ne znamo točno ŠTO je to čega želimo tako puno. Ali, glavno da se blago množi, ako već ne duhovno, neka bude materijalno... Sve je, u kapitalističkom društvu jasno: radi se da bi se imalo, svatko ide za svojim interesom na opću dobrobit, popularna "nevidljiva ruka". Ouu jee!! I prodajem tijelo, dušu, ponos, čast, sve što imamo u sebi i na sebi onima koji nam zauzvrat daju mrvice od svojeg profita.

"Slušam gazdu jer me plaća, kad će me plaćat netko drugi - sterat ću ga u onu stvar!"

Za novac sve. Pa i prodat ponos, kleknut, naguzit se, podudlati ako je potrebno... Ali, nažalost, osim šuške, postoji još nekoliko razloga urušavanja ljudskih prava u praksi. A toje opća manije od nepoznatog, ekstremno prakticiranje demokracije, strah (od pedofilije)...

Jedan je mudar čovjek po imenu Alex de Tocqueville mnogo prije mene razmišljao o ovim stvarima i zaključio da će "vladavina prosječne većine" pojesti svu raznolikost globalne civilizacije. Jer, ljudi su takvi. Čim netko odstupa od "norme", ekskomunicira ga se, a negdje prolazi i mnogo lošije. Bojimo se onoga što ne razumijemo, a danas je vremena za shvaćanje ionako premalo. A i volje. Strah nas je onih koji su drukčiji, a posebno onih koji razmišljaju različito. Zašto skretati s utabane staze, možda postoje kraći putevi, ali i ovaj je dobar. Vodi nas od starta do cilja, svakoga dana, bez greške. Predajemo se jednostavnosti postojanja i sva teška pitanja guramo sastrane, u šumu, među one zvijeri kojih bojimo.

I koračamo stazom, uživajući u pravilnosti koja postoji radi našeg spasa. A onda, jednoga dana, pogledamo kako to čine ljudi u Sajgonu i...

...legnemo u krevet, to je ionako još jedan glupi filmić iznimno loše rezolucije!!

Laku noć

Cura mi je upravo uštrcala ampulu motiva u blogerske vene:

"Bolje da nisam nikad završila faks, nikad neću dobiti posao."

Tako razmišlja djevojka s dvije (!!) diplome, koja je posljednjih 7 godina života žrtvovala kako bi od sebe i svoje buduće obitelji napravila "uspješnu priču" o kojoj su nam šmirglali mozgove u srednjoj školi...

Sjećam se, kristalno jasno, profesora Horvatinovića. Bio je to potpuno nekonvencionalan lik, koji je u dvije godine, koliko nam je imao priliku "predavati" povijest, nekoliko puta imao frakturu koščica u desnoj šaci, a još u toliko slučajeva bivao je hospitaliziranim zbog problema s visokim krvnim tlakom...
Čovjek se volio unijeti u srž problema, a on se rijetko kad doticao knjige, lekcija, poglavlja, povijesnih podataka. Ipak, danas razmišljam o njemu i ovjekovječujem ga internetskim balzamiranjem. Sjećam se njegovim riječi, bio je travanj 1999., jedno od rijetkih trenutaka u kojima nam se obraćao smireno, bez udaranja šakom u stol, bez psovanja majke HDZ-ovske, bez...

"Uskoro ćete se suočiti s najvažnijim ispitom u svojim životima."

Moram priznati da smo se čovjeku redovito podsmijavali, a neki su ga čak i intenzivno provocirali, pa se nerijetko usred učionice jedne od (tako su bar govorili) najuglednijih gimnazija u državi mogao začuti i ovakav monološki isječak:

"A ti, obrijana glavo, da znaš da ćemo se sresti negdje u nekom mračnom tunelu!!!"

Bile su to riječi istog profesora, upućene mojoj obrijanoj glavi za koju je mislio da ga provocira, što je, naravno, činio moj "susjed". No, nije to sad toliko bitno, iako nije zgorega za dočaravanje trenutka...

Bilo je neobično slušati prilično zabrinuti, pa čak mogao bih reći i do neke mjere očinski glas tog profesora, kojima nam je iskreno pokušavao ukazati na važnost primjemnog ispita na naše buduće živote. Rekoh već, redovito bismo mu se podsmijavali, ali tada mi nije bilo do toga, znao sam da je u pravu i da slijedi... nešto za što ne znam što je...

Najvažniji ispit. Razmišljajući danas, sa sedmogodišnjom distancom o tim riječima, moram priznati da je bio u krivu. Najvažniji ispit je bio onaj u prvom razredu osnovne škole, kad sam dobio odličan iz hrvatskog jezika. Pa je slijedio drugi najvažniji ispit, pa treći... Najvažnije razdoblje, u kojem sam visoko postavio letvicu na zaletištu skoka u vis ambicija onih koji su tako željeli. Postao sam osuđen na uspjeh... Četvorka više nije valjala, trojka je bila zabrinjavajuća, dvojka propast, a jedinica dovoljan znak da sam prešao na "tamnu stranu"...

Kako bih pobjegao "mračnim silama" svojski sam se potrudio biti jedan od, pa možda čak i najbolji muški učenik u svojoj generaciji u osnovnoj školi, i trasirati si put prema eliti: gimnaziji, mojem spasu. Ali, i suočiti se s prvim velikim životnim zidom: ŠTO DALJE!

Nisam imao viziju... Zapravo, imao sam naznaku, bila je to jezična gimnazija, izgledalo je ok s obzirom na ponuđeno, jezici su mi uvijek išli. Međutim roditelji su mislili da mi je sudbina ipak zapisana u MIOC-u. Nisam se složio, ali oni su tada znali bolje...

Bio je to nužni korak naprijed, letvica koja je bila postavljena nekoliko centimetara više. Govorili su jedna od najtežih srednjih škola... I bogami, u prvom sam razredu znao krv propišati uz jednadžbe, ali više uz nejednadžbe, dok nisam shvatio da ću, nastavim li tako, propustiti najljepši dio života...

Srednju sam završio s četvorkom, maturu također, ja sam bio zadovoljan, starci baš i nisu, a posebno ne onime što sam odabrao za svoj daljnji životni put: novinarstvo! Najprokletije zanimanje na svijetu...

I što ćemo sad? A je to
Završit ću fakultet, i što onda?

Nakon dvije godine honorarčenja u jednom velikom dnevniku, pa još ne znam koliko u sadašnjem mjesečniku...

Možda bih kaotičnost misli utopio u litri pelinkovca, da me nije ošamarila curina večerašnja rečenica. Pred nosom mi se zakotrljalo svih dvadesetak tisuća kuna, ma i više, koje smo kumulativno utukli u svoje obrazovanje, a danas, godinama kasnije, perspektiva nam je praktički ista kao i onih dana kad smo u osnovnoj školi, s olovkom u ustima, pokušavali spoznati što želimo od života, i kako to na najbezbolniji način postići...

Njoj slijedi nekoliko godina privravničarenja, meni još nekoliko honorarčenja... Jer, naše diplome (dobro, zasad su samo njene) očito nisu dovoljno dobar certifikat za stečeno znanje. Odnosno, uzmemo li iz drugog kuta pogledati situaciju: ustanove koje su te certifikate izdale nisu prenijele dovoljno dobro znanje na nas da nakon godina i godina, tisuća i tisuća kuna poklonjenih njihovim obrtničkim potrebama - budemo jebeno osposobljeni za prakticiranje vještinja i znanja potrebnih da uživamo poslovni i financijski status odgovarajući onom koji nam se u školskim klupama serviravao kao neki vražji ideal...

I što imamo danas? Ja pišem ovaj post, cura leži u krevetu žalosna jer nije ostavila dobar dojam na drugom krugu razgovora s nekim pederoidnim Argentincem s kojim je morala općiti na engleskom jeziku, a posebno jer zna da je uskoro čeka još jedno u moru nepreglednih višesatnih testiranja na kojima njihovi organizatori (potencijalni poslodavci) nisu dovoljno obazrivi pa da kandidatima makar osiguraju čašu vode...

...ma dosta mi je razmišljanja, kenjanja, prekenjavanja, zabijanja čavala u lijesove pesimističnih misli, lijeganja s postmodernističkom mantrom "sutra će biti bolje"...

dosta je, jer odlučio sam:

ODLAZIM U AFRIKU!

...tamo gdje život vraća uloženo...

I šta bi ja sad trebao biti, ponosan na sebe i svoje manevarske sposobnosti, zahvalan bogu ili kako ga ja odmila zovem - Višoj sili, zato što je situacija od prije desetak minuta završila sretno, bez ozljeda i rana? Da, u stanju svijesti u kojem se velika većina stanovnika ove zasrane države nalazi, vjerojatno bih se trebao osjećati tako...

Međutim - NEĆU!! Odbijam tako razmišljati, odbijam se još jednom naguziti i dopustiti serijskom silovatelju da me još jednom ponizi! Zapravo, sitaucija od prije desetak minuta, kada je obična jebena šetnja s psom završila enormnom navalom adrenalina i stresa po mene i ljubimca, sadrži prikaz cijele slike u kojoj se nalazimo svi mi skupa, na palubi ovog broda bez kompasa, gdje caruju divljaci, primitivci, siledžije i agresivci!!!

E, pa vrijeme je da kažem(o) - DOSTA!!
Pišem ovaj blog, pišem te neke postove, pokušavam na fini način ostaviti neku poruku, iz svakog posta dati jednu puzlu, da bi se na koncu složila ukupna slika koja će vas sve osvjestiti o besmislenosti načina života kojim SVI danas živimo...

Evo, još jedan post, autentično iskustvo bijesa, straha, ljutnje, svega što godinama već zatomljavam u sebi, pripisujući to svojem slabijem mentalnom prilagodbenom sustavu, a zapravo je riječ o govnima koja svi zajedno gutamo, i gutat ćemo, dok jednog dana ne dignemo "kuku i motiku", jer drukčije ne ide, i napravimo što se napraviti mora.

I krenimo od početka, od najniže razine. Primjerice, od banalne šetnje psom po svojem prigorskom mjestašcu, poznatom po stereotipu o prokleto zajebanim karakterima ovdašnjih stanovnika. I da vam odmah istinu kažem - stereotip je U POTPUNOSTI točan! Malo ima područja u lijepoj našoj silovanoj gdje je tolika koncentracija sebičnih, uskogrudnih, visokoneobrazovanih, primitivnih, zadrtih, jednom riječju - ZAJEBANIH ljudi...

Zla je to krv, kad čovjek nije u stanju obaviti normalnu šetnju sa psom, razgibati ekstremitete, udahnuti svježi zrak, usrećiti svoju domaću životinju... kad postoji gospodin kojem smeta sve normalno na ovom svijetu, jer je jalan zato što su njega proizveli incestoidni kreteni čiji je ukupni IQ nešto veći od IQ-a prosječne kokoši iz njihovog smrdljivog kokošinjca. Priznajem, nije lako odrasti u takvim uvjetima, posebno kad mu otac svakodnevno tuče majku, pa čak i baku (dakle, vlastitu majku), a ponekad i njega i maloljetnu sestru.. Ali, iskreno, boli me ona stvar, ja nisam njegov otac, nit sam socijalni radnik, nit sam egzorcist - sve što ja želim je sloboda kretanja koju mi neće ugrožavati tri bolesno agresivna psa tog idiota. Shvaćam i pse, kraj takvog gazde ni ne mogu biti drukčiji nego agresivni i isfrustrirani, to je tako u toj obitelji, bolest koja se prenosi čak i na životnjsku farmu...

Međutim, puca mi prezervativ za njihove probleme, ionako imam dovoljno svojih, i zato mi je danas jednostavno - dozlogrdilo! Nogom sam isprebijao oba psa zbog kojih smo se uplašili i ja, i moj pas (kojeg sam kao i uvijek, samo da se zna, vodio na uzici kako SLUČAJNO ne bi nekome zasmetao), polomio sam im kosti i lobanje, zavezao svog Čupka na lajnu, otšetao do susjeda, pozvonio i skinuo mu sve svece!!!

"Ako još jednom vidim da se vaš pas zaletava na mene, ubit ću ga, a vas prijaviti policiji!"

Mislim da će susjedu moj ponekad zbilja zastrašujući izraz lica ostati duboko urezan u pamćenju, ako je suditi prema (ne)količini riječi koje mi je (ne)uputio nakon moje nazoviprijetnje! Jer, znate kaj? Život, a posebno ljudi koji ga čine, je bezobrazno đubre, a na nama je izbor kako ćemo kročiti kroz njega:

a) hoćemo li pognutog pogleda i pogrbljenih leđa, sa sve više i više tereta na leđima hodati po sve više i više jaja, ili ćemo
b) dignut glavu, stisnut zube, obaviti neke neugodne stvari i razgovore i ponosno kročit naprijed???

Zapitajte se. Ima ova prispodoba, koja me poprilično izbacila iz elementa, itekako veze sa svime što danas gledamo u državi. Gazda nam stišne obruč dokle vidi da može, a mi se hvala bogu ne bunimo jer nas je:

a) kućni odgoj
b) kulturološko (komunističko) nasljeđe
c) vjerska dogma

naučilo da šutimo, trpimo i vjerujemo u bolje!! Bog će nam pomoći!! Hahahah...

E pa neće, ako si sami ne pomognemo. Lijepa naša silovana, kako su ovu državu jednom prilikom vrlo slikovito i vrlo precizno u sportskoj rubrici našeg najtiražnijeg dnevnog lista u naslovu posvećenom neviđenoj sportskoj nepravdi i pljački opisale moje kolege...
Siluju nam državu za sitan novac, iako nisu platili da se izdrkaju po njoj. A oni koji je vode, nisu spremni progutati te izlučevine radi općeg dobra, radi onih koje predstavljaju, već ih guraju ispod, nama, malim idiotčićima kojima se može prodati i čak magla, uz adekvatni metodološki instrumentarij...

Vrijeme je, ali krajnje vrijeme, da promijenimo pogled na svijet. Želimo li zaista živjeti život, djecu odgajati u pozitivnom duhu i u skladu s nekim odavno zaboravljenim vrijednostima i idealima, želimo li u penzionerskim danima biti sposobni ponosno se gledati u ogledalu, znajući da smo živjeli onako kako smo osjećali, a radili onako kako smo mislili - tada je krajnje vrijeme da izvadimo kitu iz guzice i amputiramo zli ud silovatelju koji nam se godinama smije u brk, znajući da novcem može kupiti sve!

E pa, gade perverzni, dostojanstvo ne možeš kupiti ničime!!!

Slušam detonacije koje mi do prozora okrenutog cesti dopiru iz susjednih, ali bogami i iz mog dvorišta. Hrabri dečki osilili su se i svoju muškost odlučili demonstrirati obiteljima priljepljenima u svojim dnevnim boravcima, blagdansko vrijeme još nije prošlo, godišnji su odmori, školski i sveučilišni praznici, televizori su upaljeni, sa stolova svako malo padne neki rijetko vrijedni primjerak bešteka za svečane prilike... Stolnjak je prljav, želuci su prepuni, misli ubačene na stanje vegetacije, vrijeme je blagdana, uživanja, druženja s obitelji...

Ali kako da iskusim osjećaj omamljene tuposti, kad me s putanje ka galaksiji božićne blagosti svakih dvadeset sekundi izbaci novi petardoidni zvuk lokalne junačine, kojem se vrhunac duhovnog iskustva trpanje zelenih eksplozivnih napravica u susjedovo dvorište?!?!

Da sam beskompromisni brđanin IQ-a s razine rudlavog čudovišta piskutavog glasa preko puta, vjerojatno bih susjeda već nekoliko puta ponudio adekvatnom dozom azbesta.
"Pipijte, sused, popijte!"
Ili bih ga jednostavno pogodio ciglom u glavu...

Ali, nisam, i baš mi je drago što ću auditivno maltretiranje podnositi vjerojatno cijelu večer, cijeli tjedan do nedjelje, u ponedjeljak, utorak, na blagdan Sveta tri Kralja, i tako još nekoliko puta u loopu... Dok mi jednom ne iskoči žila! Tada ću podići starog s trosjeda, iz uobičajenog poluležećeg položaja, uhvatiti ga za uho i probudit iz stanja svijesti po kojem se "nema smisla zamarati budalama", stanja u koje su ga strpali isti oni koji su junačinama i omogućili da svoj bogati arsenal opetovano demonstriravaju petnaestak godina NAKON što je završio jebeni rat!!!

Tog ćemo dana stari i ja izjuriti van, s kolcem u ruci ili bez njega, lovit ću starog za ovratnik dok će me ovaj u čudu gledati kog vraga radim i usputno mi skinuti pokoju "zvjezdicu", preskočit ogradu (za otvaranje turbo-kompliciranog patent otvarača na ogradi neću, pretpostavljam, imati strpljenja) i uz animalne urlike preispitati reflekse velikog Hrvata+Katolika s preko puta ceste!!!

"Sused, pa kaj vam je???"
"Sine, pa što ti je??"

Neću im ništa odgovoriti, nego ću starom jednostavno reći: udri gada!! Iako ću znati da nije gad kriv što je početkom devedesetih moj stari dobio poziv za prvu liniju bojišta, a on ne, što je stari izgubio posao dok je on otvarao obrt i sad se "s visoka" ophodi s nižim vrstama, nesposobnim proleterima i antihadezeovcima, prokletim komunjarama iz susjedstava, što...

Stari je sve to prebolio, zaboravio, prihvatio, pomirio se... A što će drugo, zašto se s rogatim bosti? Nekad je jednostavnije smrdljivi drek pustiti da smrdi, no moj je teorem: pusti vodu da smradovi odu!!
Moj je stari iskusni vuk kojeg je život naučio čime se treba, a čime ne treba zamariti. I koje su situacije iz kojih nikako ne može izaći kao pobjednik. Srećom, to znanje nije uspješno prenio na mene, barem ne po ovom pitanju. Mnogo je dugova ostalo neizravnanih, mnogo je razgovora ostalo neobavljenih, a mnogo sočnih psovki neizrečenih. Primjerice, gospodinu koji stanuje dvjestotinjak metara niže od moje kuće, a koji je usred jebenog Prigorja, za vrijeme jedne od zračnih opasnosti s početka rata, besramno "patrolirao" susjedstvom s walkie-talkiem u ruci i nekom jadnom puškicom iz kućnog lovačkog arsenala, ne bi li, eto, spreman dočekao četnike koji samo što se nisu spustili niz okolna prigorska brda...

Jebate, kad se sjetim te scene, odmah mi dolazi i s njom povezan osjećaj tjeskobe i straha:
"Pa kaj su Čedomiri tak blizu?", pitala me zabrinuta mama tada neznajući da li da misli o odgovoru na upravo izrečeno panično pitanje kojeg je znala da neće dobiti od dva maloljetna sina, ili da razmišlja o tome gdje joj se trenutno nalazi muž, i je li uopće živ...

A gospon sused je, putem walkie-talkiea, pričao viceve o Muji iz Njemačke drugom gosponu susedu, koji je - pukim slučajem - stajao 15-ak metara južnije od njegove lokacije!!
Da pukneš od smijeha... Samo što mi to tada nije uspjevalo, pucao sam od bijesa, ali opet sam morao gutati..

Kao što večeras guta i moj stari, svaki put kad mu se noga od pucnja petarde manično trzne i probudi ga iz popodnevnog sanka. Jebiga stari, kako se usudiš spavati u doba kad naš Rambo ima seansu dokazivanja muškosti. Nije on kriv što je 1991.-e morao u Švedsku, radije bi ostao u Hrvatskoj zdušno navijati za sve "bojovnike" i ogoljene zeengeovce koji su se oko zagrebačkih kasarni vozili nekoliko desetaka puta, kako bi vojnicima JNA izgledalo kao da ih opsjeda maltene Crvena armija, a ne šačica na milost prepuštenih luđaka koji "nisu imali nikakav izgovor"..

E pa, sused ga je imal Sjajna poslovna prilika ukazala se u Švedskoj... I ja mu na tome i dan danas iskreno čestitam, samo okani se svojih propovijedi, a posebno se okani navike zbog koje sam cijelo ovo sranje morao prepričati djevojci, pola sata prije nego što se ukazala na plavom ekranu Rođaone...

I, na kraju, jedna poruka za sve buduće ročnike HV-a: nedajte da vam isperu mozak parolom o "dugu prema domovini", upotrijebite mozgiće, isperite misli od svakojakih sranja koje su vam iz svojih debelih komunističkih guzica israli u proteklih desetak godina.
Stanite pred ogledalo, razmislite o životu i zapitajte se:

Nije li život mladog čovjeka u ovoj usranoj vukojebini dovoljno skurčen pa da ga dodatno siluje Domovina s dugom (batinom)?!?!

Ništa joj nisam dužan, a najmanje jebenih osam (ili šest) mjeseci otkinutih od najljepšeg, ali i najzajebanijeg doba svojeg života. U dane kad ni sam ne znam tko sam, što ću sa sobom, kako ću to ostvariti kad saznam što... najmanje mi treba gubljenje, ali bezočno gubljenje vremena po raznoraznim domovima, centrima, knjižnicama, kuhinjama, bordelima i štatijaznam... kako bih odradio DUG PREMA DOMOVINI!?!?

E pa, draga Domovino, samo da znaš: ni najmanje se ne osjećam dužnim, štoviše:
očekujem isplatu zateznih kamata na osnovicu koja je ubilježena u valuti godinama njegovanih gastritisa i kronične nesanice.

Znam, znam, nikada ih neću dočekati, a stari ih je ionako zaboravio. Bombu nema, a bogami ni volju da unaokolo gradskog poglavarstva razasuje svoje vrijedne, ali istrošene ekstremitete.

Zadovoljštinu ću (ipak ranije nego što sam očekivao) potražiti večeras sam: dug domovine naplatit ću nježnim, ali odlučnim nabijajanjem zapaljene petarde u anus Ramba Božičnjaka.

Hvala ti, Domovino, na tom jedinstvenom užitku

Ekipa s američkog CBS-a nije, vjerojatno, imala ni na rubu pameti da bi se epizode JAG-a iz prethodnog posta - u mračnom umu jadnika iz jedne od tranzicijskih wannabe demokracija - mogle rasplesti na način koji nisu planirali. Viša instanca, moderno ministarstvo propagande umaskirano u američkoj TV i filmskoj industriji, također nije računala s takvim ishodom. Međutim, moj je mozak te večeri bio predisponiran: poslane signale putem pitke melodramatske domoljubno-propovjedničko-ratne TV sapunice filtrirao sam obojenim naočalama i u epizodama doživio iskustva koja televizijski prijemnik, zapravo, nije emitirao...

Joseph Goebbels čovjek je čije će ime tek rijetke analfabete ostaviti s velikim upitnim znakom iznad glave. Ministar propagande Trećeg Reicha, jedan od pokretačkih kotačića stroja zbog kojeg je 20. stoljeće u povijesti ostalo podvučeno debelim crnim flomasterom... Da je živ, vjerojatno bi bio skupo plaćeni dužnosnik jedne od vodećih svjetskih TV kuća. Čovjek je znao kako ljude uvjeriti u određene stvari, iako im one na prvi pogled djeluju odbojno i nelogično. Danas bi se sjajno snalazio u zamuljenom globalnom akvariju, predstavljajući ga izgubljenim ribicama kao akvatorij na rajskom pacifičkom atolu...

No, baš nas briga za preminulog nacionalsocijalističkog medijskog meštra. Vodećim lutkarima ionako ide sjajno u predstavi s marionetama koje poslušno plešu pred svojom oduševljenom publikom. Roditelji se u društvu djece neuspješno predstavljaju preodraslima za ono što im Vrhovni lutkar prikazuje... Zabava, zabava, zabava, to je što im svima treba, bez obzira na godine. Potreba za kanaliziranjem niskih strasti nalazi se u svima, nužan je tek odgovarajući otvarač pa da iz boce istine o ljudskoj naravi izađe duh koji se ni nakon nekoliko desetaka tisuća godina nije uspio utopiti u rujnom vinu povijesti čovječanstva...

Razmišljam već nekoliko mjeseci, i sve mi je jasnije što to lutkari od mene žele. Nema tu mnogo mističnosti, sve je prilično jasno, prizmeno, transparento:
Samo moram biti ono što jesam, ono što u suštini jesam.
Čovjek.

Slijediti nagone koji su mi, a što se može, po prirodi usađeni. Instikt je, na kraju krajeva, jači igrač od uma. Charles Darwin najbolji je dokaz, tko smo mi da osporavamo takvog mislioca?
Kad nam se spava, neka spavamo. Kada nam se jede - žderimo. Kad je vrijeme za seks - zagrabimo rukom, to nam je u prirodi. To se od nas i očekuje, da veselo prihvatimo ono što nam Veliki Lutkar servira: nas same...

Problem, međutim, nastaje kada ne znamo tko smo, kog vraga ovdje radimo, zašto smo tu, kamo idemo i - što zapravo želimo...
No, zastat ću s načinjanjem teških egzistencijalnih pitanja: prazninu koju će stvoriti postavljeni upitnici na svakoj od navedenih rečenica popunit će oni kojima je to osnovna zadaća.
Budimo realni, doba je globalne informatizacije društva, svako u svakom trenutku može saznati bilo što o svakome... Duhovnost i filozifija trivijalizirani su mitovi spremljeni u skladište za odlaganje lijepih uspomena i alata za kojima ćemo posegnuti tek kad nam se istroše - napredniji. Živimo za trenutak, živimo za današnji dan, pustimo brigu na veselje i opletimo po neumjerenom konzumiranju - apsolutno svega!!!
Najvažnije je da ništa nije važno, osim neposrednog užitka, beskonačne predstave u kojoj su glavni akteri zapravo mi - publika. Unisoni kolektiv uobličen u masu bez boje, okusa i - oblika...

...

Gospodari plime računali su da ću one večeri pojesti još jedno veliko Govno koje su mi lijepo upakirali i još ljepše servirali. Meštri moderne komunikologije čija je pozornica Svijet, a publika je ta koja drži njene - daske...

Međutim, prepoznao sam smrad!!! Predispozicija me spasila, godine naoko beskorisnog studiranja naučile su me da u blještavilu uvijek tražim tamu, a u simfoniji mirisa - kanalizaciju.
Drek sam izolirao, bacio u školjku i povukavši odvod zamislio preuranjenu Novogodišnju želju:

Neka popusti još jedna daska na Pozornici života, neka se od Matice otkinu dvije nove asimilirane svijesti, nek' američki marinci, pred televizijskim kamerama, u Umm Qasru prošeću moždanu tekućinu još trojici prljavih iračkih terorističkih mamojebača!!!

Otpor nije uzaludan, asimilacija nije provediva.
Ovaj Borg, naime, ima jednu veliku, smrtnu manu: umjesto da pokorava usvajanjem tuđih, on to pokušava izvesti nametanjem vlastite kulture!!! A to je nesavršenost koja vodi u propast, jer:

--> množenje s nulom uvijek daje - nulu!!

I zato, dragi moji Amerikanci i propagandistički meštri koji posredstvom hrpetine retardoidnih mini, maxi i mega serija i filmskih uradaka pokušavate ukazati na blještavilo vaše takozvane civilizacije zapamtite ovo:

Koledarit na Božić neću nikada!!!

Sjest ću u bakinu sobu, ugasit svijetlo i uz tri mandarine uživati u istinitim pripovjetkama o životu kakav je bio nekada, bez World Trade Centra, Djeda Božićnjaka, Grinča, koledara, šoping-ludila... Ti parazitni potprogrami Matice imaju funkciju popunjavanja praznina pokraj egzistencijalnih pitanja iz onog zabačenog skladišta, a naši lutkari ovdje su tek kodovi u tim potprogramima. Kodovi s greškom, kodovi s virusom zbog koji su Matica i Kolektiv osuđeni na - samouništenje.

Dogodit će se to jedne godine u bliskoj budućnosti, negdje oko dvadesetipetog dana u prosincu mjesecu, nakon što i posljedni Imam - zakoledari...

...

Čekajući da me pobjedi san, gledao sam sinoć "J.A.G." .

Gledao sam i preksinoć "J.A.G." pokušavajući zanemariti otkucaje prstiju na sobnom radijatoru, korake na tavanskom podu, isfurstiranost čekanjem da se dogodi Ono...

... Početkom maštovite epizode, jedan je momak bio malčice prenabrijan upavši u gnijezdo iračkih pobunjenika i, ne primijetivši da se jedan od njih namjerava predati, istom razlijepio likvor na obližnji zid, a komadićima mozga složio "puzzle-zadatak" dečkima koji su nešto kasnije došli očistiti mjesto mini-bitke. Međutim, redatelj nam taj kadar nije prikazao. Nije trebao...

Uglavnom, momčilo se malo razigralo i, unatoč podignutoj ruci i preklinjanju za prestankom pucavanja - razneso glavu dotičnom iračkom muslimanskom pobunjeničkom maderfakeru!!

"Nisam bio siguran da ispod sebe ne krije bombu!", rekao je kasnije.

Završio momak na vojnom sudu, a moje misli - na drugoj strani Velike bare. U pitoresknom teksaškom gradiću bez imena, u leglu najvećih američkih patriota, u domu obitelji mladića s prve iračke linije. Oni su bogati veleposjednici čiji su se preci obogatili na jednom od brojnih nalazišta nafte, njihova je sudbina uspjeh, a ljubav - domovina. Amerika bez granica...

"Crno zlato" njihov je sustav vrijednosti, materijalizacija "američkog sna" iz kojeg se nemaju tako skoro namjeru buditi. Dok su konji poslušni, a bič funkcionalan, dok kočija ide u zacrtanom smjeru, po zamišljenom pravcu: san je java, Matrica je stvarnost, nedostatak smisla je - smisao...

... Istovremeno, onaj momak lijega u krevet, nakon teškog dana u kojem je prvi puta ubio čovjeka, gledavši ga u oči. Ne razmišljavši o tome tko je, što je, zašto je... I tu scenu su izbacili, ali nisu trebali. Iščitao sam je između redaka. Između dvaju kadrova "iščvarkanih", visokih, snažnih, zgodnih američkih časnika koji prizivaju savjest optuženika, nacije, i - zauzdanih konja...

San je sletio negdje između, s jedne strane prizora velikih tamnih raskolačenih arapskih očiju, u čijoj je dubini, pa čak i sa tih 5-6 metara, jasno prepoznao svoj preplašeni odraz, te s druge strane scene sa ranča svojih roditelja: u zelenom vrtu iza raskošne vile, otac Tedd i majka Marianne uče malog Andyja o tome kako je svijet lijepo mjesto u kojem pobjeđuje pravda, sposobnost i - "crno blago"...

San se između dvaju tragova u nemirnom umu uvukao kao u krater izdubljen motornom pilom onog poznatog teksaškog ubojice. Scena koje nije bilo, ali sam je osjetio... Andy je usnuo čudan san: nalazio se nasred potpuno prazne pustinje, pijesak i on u inkarnaciji - konja.
I glas koji istovremeno dolazi odasvud, ali i niotkud:

"You will be asimilated! We are The Borg!"

Rzaj, bolan krik!! Tutanj srca, galop u prazno!!! Ka horizontu, prema mjestu gdje se sijeku jednog san sa drugim. Ovaj ružni, s onim u kojem je Andy kočijaš s bičem u ruci, a nepoznati glas ne postoji. No, prolaz se zatvorio, a lijepi san izgubio se na liniji koja razvaja pijesak od neba, tamo gdje se "crno more nafte" ulijeva u kuvajtski zaljev, na mjestu gdje se američki san utopio u slici s ranča oca Tedda i majke Marianne... U Matici koja se obratila Andyju!
Prvi put u životu začuo je njen glas i postao svjestan svoje nesvjesnosti: bio je to znak da se još jedan um otkinuo od kolektivne svijesti.
Ugasnuo je još jedan san, kočijaš je ostario za novi dan, a kočija ponovo ostala bez kotača.

"Resistance is futile", rznuo je konj dva-tri decibela glasnije nego inače. Kočijaš ga nije razumio, jer konji ne govore - jezikom kočijaša...